Prije tačno 50 godina je Njemačka potpisala sporazum s bivšom Jugoslavijom o vrbovanju radne snage. Mnogi jugoslavenski gastarbajteri su došli na godinu-dvije – i ostali čitav život.

Čekali smo izbore više od pola godine jer se od tad intenzivno priča o njima, sad par dana posle izbora, rijaliti atmosfera polako splašnjava i ljudi se vraćaju sa priče o izbornim kandidatima na priču o golom preživljavanju i plaćanju računa. Nastavlja se redovan život i puka svakodnevnica. Ovi što si predali papire za pasoše željno ih isčekuju, oni koji su već u inostranstvu čekaju svoje prijatelje, rodbinu ili porodicu da im se pridruži tamo. Oni koji ostaju, nastavit će da čekaju neko bolje vrijeme, neke druge izbore, da čekaju bolje kandidate, da im se vrate djeca ili da njih odvedu sa sobom itd. Šta im drugo preostaje uostalom nego da čekamo. Mi čekamo 23 godine nešto i nastavljamo evo i ove 2018 sa čekanjem da se nešto desi a to nešto definišemo kao promjenom na bolje. Možda ovo što sam napisao izgleda kao loša igra rječi u kojoj se „čekanje" ponavlja dotle da počinje da iritira, međutim realno stanje je takvo, realan život je takav. Mnogi su odustali i još će mnogi odustati od čekanja i jednostavno otići tamo gdje je bolje.

Svjetska ekonomija je niz loših vijesti. Prerano je govoriti o globalnoj krizi, ali rizike ne treba potcijeniti: od sukoba SAD i Kine, preko Brexita do gomilanja dugova, piše Henrik Beme, urednik ekonomske redakcije DW.

Na brdu kod Bele Palanke na jugoistoku Srbije, pri vrhu stijene visoke dvanaest metara, Miroslav Pavlović iz obližnjeg sela Oreovac prije 40 godina izgradio je kuću, kojoj se komšije i prolaznici još dive ili čude. U sobi sa izuzetnim pogledom na okolnu prirodu, koja najvećim dijelom "visi u vazduhu", boravila je i ekipa Anadolije.